Razgovarala: Adisa Bećiragić
Rođena je i odrasla u Lukavcu u kojem je odlučila živjeti nakon dugogodišnjeg školovanja i življenja u inostranstvu – malo „preko bare“, malo u Evropi. Promijenila je tri srednje škole, završila na kraju United World College u Mostaru, a potom Ringling College of Art and Design u Floridi.
Po povratku u domovinu dobila na birou stepen obrazovanja NK. Godinu i po, kilometar živaca i prilično novaca koštalo je da joj se diploma u našoj zemlji prizna. Ipak, ništa od toga nije je spriječilo da krupnim koracima grabi svijetom dizajna. Zerina Islamović, poznatija kao Zerina Zinger, naša je sagovornica.
Zabavna, pričljiva, tu i tamo cinična, s mjerom zajedljiva, ali vrlo zahvalna sagovornica. Ne folira, puno u konverzaciji koristi stare, arhaične izraze, pa vam svako malo izmami osmijeh.
Šta je kupatilo bez pločica
Možeš li se sjetiti koji je bio taj presudni momenat da dizajn enterijera bude tvoj posao?
Mislim da je dizajn na kraju izabrao mene, ne ja njega. Ja sam se stvarno trudila da sputam prirodni talent koji sam imala i postanem veterinarka. Nakon što su me u više navrata odbili za veterinu zbog nekih predmeta koje nisam slušala, aplicirala sam samo na jedan fakultet za dizajn (za koji su davali jednu stipendiju po generaciji), Bila sam sigurna da od toga nema ništa, ali eto da mogu rahat i to prekrižiti.
Svi ostali fakulteti na koje sam bila aplicirala su bili vezani za agronomiju i organsku proizvodnju hrane. A onda se desilo to da sam samo na ovom za dizajn dobila stipendiju, jedna jedina u generaciji. Te sam odlučila pokušati. Do zadnjeg momenta mislila sam da idem u smjer najpribližniji slikarstvu (što je na ovom fakultetu bila ilustracija) i kada sam trebala kliknuti “ilustration” ispod je bilo “interior design”, te kao da mi je neko povukao ruku na dolje i ja sam kliknula na “interior design”. Ostalo je historija.
Koje su ključne osobine koje jedan dizajner mora imati da bi bio uspješan, osim da bude dobar u tome što radi?
Mora da ima velike uši i velike oči te da sluša potrebe klijenata. Ostalo se sve da naučiti, ali ovo je baš teška stvar. Dizajneri se dijele na dvije vrste: Prva vrsta je ona koja forsira svoj neki stil i svi su im projekti copy – paste, a druga su dizajneri koji prave prostore za druge ljude, a ne za sebe. Ja sam uvijek za ovu drugu vrstu.
Koliko je posao dizajnera interijera prepoznat u BiH među običnim ljudima?
U BiH ljudi su jako osjetljivi na estetiku, vole lijepo uređene prostore, ali to mora imati neki njihov lični pečat jer smo generalno tvrdoglavi. Problem u tom ličnom pečatu je kad se od komšiluka počne prepisivati zidna tehnika, pa u one komšinice dobra sofa, a u one dobra stora. Tako nastaje bućkuriš. Vide i oni da to nije dobro, ali šute i ništa ne priznaju. Onda puste mene.
Slušaju li naši ljudi savjete, uključuju li dizajnere u cijeli proces, od odlučivanja do realizacije ili vas češće zovu u pomoć kada vrag odnese šalu?
U 90 posto slučajeva slušaju. Onih deset posto što ne poslušaju, najčešće nešto zeznu, pa me ponovo zovu. Dakle, u sto posto slučajeva slušaju 🙂
U jednom od Tvojih videa savjetovala si ljude da izbjegavaju, kad god mogu, keramičke pločice u kupatilu. Kako to izbjeći u zemlji gdje se pločice lijepe od poda do plafona?
Pločice su samo primjer kako mi usvajamo generacijske obrasce ponašanja u svemu, pa i u dizajnu. Da pitate ljude zašto to rade i zašto bacaju sedam hiljada maraka u kupatilo – ne bi vam znali odgovoriti. Možda bi rekli “pa tako svako“. Ja razmišljam o ekološkoj posljedici svog tog šuta koji će za 15-20 godina izaći iz samo te jedne prostorije i ponovnoj investiciji koja će se uložiti. To je besmisleno bacanje resursa, novaca, vremena i materijala. Živjela sam četiri godine u prostorima gdje je keramika samo npr. u tuš kabini i eventualno podu. Na isti način gradimo kuće – skup i dugotrajan proces, ekološki i zdravstveno loš način. Pomama za stiropornim fasadama i epidemija alergija – to niko kod nas ne istražuje. U USA postoji termin SBS – Sick Building Sindrome kojipojašnjava koliko unutrašnji prostor utječe na zdravlje.
Uloga principa u dzajniranju prostora
Postoji li nešto u našim navikama kada uređujemo prostor, a da te jako nervira?
O da! Smeta mi ograničenost; smeta mi što ljudi ne putuju i ne vide kako se živi u drugim zemljama i kako mi, kao nacija, sve volimo raditi na teži način. Trenirani smo kao pokusni kunići da ako je nešto teško – to je dobro. A ne mora biti tako!
Kada smo već kod naše zemlje, pitaju li se muškarci šta će žena sama na stovarištu građevinskog materijala?
Mene niko ništa ne pita, ja sam se smrknuta rodila. Ja sam smrknuta i kada se smijem tako da se meni obično svi sklanjaju s puta.
Glumce često pitaju da li više vole rad u pozorištu ili na televiziji. Ja Tebe pitam postoji li nešto što voliš malo više od nečeg drugog?
Zadnju deceniju sam provela u upoznavanju sebe i probala dizajnirati i neke stvari koje ranije nisam. I onda sam dosegla spoznaju da više volim rezidencijski dizajn (kuće i vikendice) i volim manje projekte. Komercijalne prostore više ne želim raditi, umaraju me investitori skučenih pogleda. Sve što nije u skladu sa mojim stavovima, principima dizajna i života, ja se kulturno „otkučim“ od tih projekata.
Ima li nešto što nerado radiš?
Sve što nerado radim – više neradim. Prošla godina mi je bila jako intenzivna i nakon što sam se posvađala sama sa sobom trećeg dana ove godine – sve što mi izaziva nemir, ne radim. Izlazak na teren – ne izlazim. Mjerenje – ne mjerim. Bezvezni trosatni prazni sastanci s klijentima – ne sastajem se. Na telefon se javljam samo vrlo uskom krugu ljudi. Radim ono što me ispunjava i usrećuje i ništa više ne forsiram.
Možeš li nam izdvojiti nekoliko projekata na kojima si radila i neke na koje si, recimo, najponosnija?
Da bih bila ponosna na projekt – mora se više faktora poklopiti: Da su mi klijenti bili super ljudi, da mi je cijeli proces bio radost, a ne tuga i grč u stomaku i da je ispalo onako kako sam nacrtala i da je klijent zadovoljan. Teško mi je pronaći takav projekt jer se ja previše nerviram ovo svega.
Blago na buvljacima
Koliko je teško biti i ostati inovativan u poslu kada su klijenti sve zahtjevniji i usuđujem se reći, više znaju?
Dizajn je, kao i moda, podložan promjenama. Ponekad recikliramo dobre stare ideje i materijale, a ponekad dizajn iziskuje da testiramo nešto skroz novo. Ja svakako živim u nekom budućem vremenu pa mi to teško ne pada.
Kako izgleda jedan proces dizajniranja interijera? Klijenti iznesu svoje ideje, pa Ti svoje, pa se nađete na pola puta ili…?
Ja sam proces podijelila na sedam faza: 1. jave mi se da pitaju koliko košta 2. (plaća avans) šalje 300 slika, što svojih, što tuđih kako bi htio da prostor izgleda 3. napokon sam došla do riječi i klijent mi je poslao dimenzije i vrstu prostora 4. na osnovu već ispričanog, kreiram 3D model, apliciram materijale, teksture, sve živo skontam i šaljem 5. klijentu se svidio ili nije smjer u kojem sam išla i ja nastavljam dalje 6. šaljem finalni rad 7. klijent, sav sretan, uzima projekt i kreće u akciju (u ovoj fazi mi i plati ostatak).
Mnoge dodatke za uređenje nalaziš na buvljacima i second hand trgovinama!?
Antikvarnice i buvljaci su jako malo istraženi kod nas. Nema ništa loše u polovnim stvarima koje su očuvane i koje rade. I sa ekološke i sa finansijske perspektive. Dok sam živjela vani, moja omiljena mjesta su bile antikvarnice.
U poslu kojim se baviš poznata si kao Zerina Zinger. Zašto Zinger?
Imam prelijepo ime perzijskog porijekla Zerina (znači zlatna, pozlaćena, čista poput čistog zlata). Moja mama to tada nije znala, njoj se dopadala pjevačica Zerina Cokoja, pa je mislila da ću, ako mi da to ime, biti vitka, visoka i prelijepa 🙂 Imam jako dugo, moćno i zvučno prezime Islamović. To je otprilike 15 slova i ja se niiiikad potpisati. Ovako Zinger je ustvari kompresovano moje ime + pravo prezime + ovo čime se bavim. Kada sam na internetu kucala “ZIGNER” shvatila sam da nema značenja, ali Zinger ima i ako bih se ja morala opisati i potpisati jednom riječju to bi defintivino bilo Zinger. “something causing or meant to cause interest, surprise or shock”. Ja se na radovima potpisujem sa “Zinger”,ali eto ostadoh u narodu Zerina Zinger.
Život u malom gradu ne znači da se ne mogu sanjati veliki snovi. O čemu Ti sanjaš kada je Tvoja buduća karijera u pitanju?
Ja ne sanjam, ja odmah pravim plan djelovanja i postavljam ciljeve. Snovi su za ljenčuge, a ciljevi i akcije za mene. To što sam u Lukavcu ne mijenja činjenicu da mogu raditi velike stvari. Mnogo puta sam pokušavala otići iz BiH, ali izgleda da sam s razlogom tu da pokrenem promjene, makar u nekoj sferi. I u tom smjeru i radim i surađujem sa ljudima koji imaju slične pozitivne vizije. Sebe nosiš svugdje i ako ti je dobro sa samim sobom – na odličnom si putu!
Ukoliko želite svom domu dati novi izgled ili vam je potreban savjet za uređenje enterijera, zerinazinger.com je prava adresa!
