Razgovarala: Adisa Bećiragić
Naučnici kažu da se moramo okružiti pozitivnim, dobrim i veselim ljudima ukoliko želimo biti sretni. Sreću nam, tvrde nutricionisti, mogu donijeti i neke vrste hrane. Zadovoljstvo nam, kažu, donose i putovanja i otkrivanja novih kultura, boja i mirisa.
A kada sve to imate na jednom mjestu, sreća je mala riječ. Ushićenje je… Pa da, prava.
Zorica Đukić je pozitivna, dobra i vesela osoba. Zorica je žena koja je direktorica srbijanske Kuhinjice za BiH, šefica banjalučke Škole kuvanja i žena koja stoji iza projekta Gastro-turizam.
Da, čisto ushićenje. Ljudi je vole, ona ljude voli. Njen najveći strah u životu je da nekoga ne povrijedi ili uvrijedi.
Kako da Te predstavim, da ne nabrojim stotinu poslova koje radiš, a da ne propustim najvažnije zanimanje? Jesi li direktorica firme, PR, urednica nekoliko divnih časopisa, žena koja je otvorila prvu školu kuhanja u BiH…?
Voljela bih da me predstavljaju kao uspješnu ženu, ali sam daleko od toga. Radim sve te poslove i često kažemda zbog količine i raznolikosti poslova nemam podijeljenu ličnost, nego grupu građana u glavi. Ne bih rekla da je u Bosni značajno biti direktor firme, još manje vlastite. Nekome ko to nije bio, zvuči lijepo, a meni zvuči – plate, doprinosi, republička, komunalna, pdv, porez.
Šta su nama jake žene
Biti urednica je moja ljubav i prvo zanimanje. Prvi časopis kojemu sam bila urednica je bio „Minja“ i ta jedna Minja, po kojoj je časopis dobio ime, je danas moja prijateljica i bolja urednica nego što sam ja ikada bila. Poslije Minje uređivala sam i bila direktor časopisa WOMEN, pa KULturist, Kuhinjica, pa nekoliko knjiga, monografija. PR je došao spontano, bolje rečeno Products in need, za opstankom, preživljavanjem. Onda je došla Škola kuvanja, kao edukativni projekt Kuhinjice i to nam je sad „dijete“ koje dobija najviše pažnje.
Jedna moja sugovornica rekla mi je, parafraziram – Svijet nije ljubazan prema ženama, ali znam da ženska snaga muškarcima zna biti zastrašujuća. Ti si jedna sjajna, jaka žena. Šta misliš o tome?
Kako sam uređivala i radila te ženske časopise, često su me pozivali na razne edukacije, okrugle stolove, emisije vezane za žene i ženska prava i mislim da su se svi koji su me ikad pozvali – pokajali. Meni su to isprazne priče. Žrtve su i dalje žrtve, nasilnici – nasilnici. Mislim, uz izuzetke naravno, da svako svojim stavom ostvaruje svoja prava. Ako te majka i otac nauče da si ti ravnopravni član zajednice, da stupaš u neke odnose svojom voljom i željom, ti biraš i ne dopuštaš da budeš birana, ti si sebi zagarantovala sva prava. To koliko jaka može biti žena imam milion primjera u mojoj porodici, a spomenut ću samo moje bake – Đurđiju koja je u vihoru Drugog svjetskog rata sama podigla pet sinova i Jelenu koja je rodila desetoro djece i dala svoj život rađajući to deseto. Nema veće snage od te, sigurna sam.
Jesu li žene u borbi za svoja prava na sebe preuzele previše?
Naravno. Ostale su ono što se od njih očekivalo da budu, majke, domaćice i ljubavnice, a na to postale i doktorice, čistačice, sudije,prodavačice, advokati, premijeri, bankarke, piloti. Dakle, sve, apsolutno sve, što i muškarci. Za sada vrijedimo duplo, ja to tako vidim. Taj teret koji spominješ ne nosi svako na isti način i, nažalost, puno žena se vremenom slomi, izgubi, posrne i odustane jer nikako nije bilo, niti će ikad biti lako biti to sve u jednoj ženi.
Kuhinjica je velika, ja sam mala
Šta je tebi Kuhinjica?
Kuhinjica mi je realno sestričina, a ja sam njoj Tetka. Kuhinjicu je osmislio, napravio i izveo na pravi put moj brat, to je njemu još jedno dijete, pa sam, kad sam ušla u posao sa bratom postala tetka Kuhinjice. Inače sam tetka 46 puta, što prava, što usvojena. Pa tako volim Kuhinjicu kao što se vole djeca braće i sestara. Od te ljubavi napravili smo sjajnu mrežu televizija na kojima se prikazuje Kuhinjica i napraviti brend. Danas,kada dođem na neku televiziju, ne moram objašnjavati šta ja to prodajem. Danas nas sami zovu da kupe emisije i to je dobar osjećaj.
Molim Te da nam ukratko predstaviš trenutne projekte Kuhinjice.
Trenutno radimo Školu kuvanja, snimamo Kuhinjicu na otvorenom, Vojvođansku kuhinjicu, Lovačke savjete, Ribolovačke savjete, Dobro u ljudima, Keto kuhinjicu. Uskoro se otvara studio za snimanje i u Banjaluci, pa krećemo sa snimanjem Bosanske Kuhinjice i drugih emisija.
Meni je beskrajno zabavno što ste i ti i Kuhinjica nekako u deminutivu, a zapravo ste sjajan veliki projekt.
Kuhinjica je velika. Ja sam mala i samo sam točkić koji je pokreće. Kuhinjica nas izdržava, hrani, plaća kredite, šalje na more.Kuhinjica je i dobra jer često po cijeloj Bosni kuha u javnim kuhinjama divna jela za socijalno ugrožene ljude. Pomaže kome može i koliko može. Trajat će i poslije nas, negdje i nekako. Ljudi su prolazni, naša djela, ukoliko su dobra i ispravna, traju.
Jedan od tvojih velikih projekata je promocija gastro turizma kojeg radiš sa medijima kroz Republiku Srpsku. Postoji li mogućnost da se takvo nešto proširi na cijelu Bosnu i Hercegovinu?
Prošli mjesec smo radili šesti Gastro-turizam na Jahorini. To je divno druženje medija (onih sa kojima sarađuje Kuhinjica) i prijatelja Kuhinjice na divnim destinacijama po Republici Srpskoj. Nažalost, još nismo bili u FbiH, ali u nekim smo, što bi političari rekli, preliminiranim pregovorima sa Tuzlom da se tamo organizuje gastro turizam. Sarađujemo sa TV Slon i bogata sam i ponosna jer ih poznajem i jer sarađujemo duže od deset godina na obostrano zadovoljstvo.
Kuhinjicu je zapravo u Srbiji pokrenuo tvoj brat Dejan Čavić, a ti si je prenijela u Bosnu i Hercegovinu. Kako funkcionira jedna takva porodično-poslovna priča? Nosite li nesporazume koji se neminovno dešavaju u poslu – kući?
Mi se volimo i vjerujemo jedno drugom. Sličnih smo karaktera, mada je on blaži, bolji i smireniji. Nikada nismo imali niti jednu svađu, niti privatno, niti poslovno. Sada dolaze i novi naraštaji, njegov sin Teodor preuzima palicu, a s njim je zadovoljstvo raditi. Bitno je biti zadovoljan sobom, biti sita duša i znati dati koliko i uzimaš.
Ko kuha bolje?
Molim Te da nam ukratko pojasniš koncept Škole kuvanja?
Koncept je jednostavan, imamo mjesečne, jednodnevne i kurseve za obuku profesionalaca. Prva dvasu koncipirana tako da se dolazi u popodnevnim časovima u školu (po izboru) i imaju sad tu Francuska, Italijanska, Španska, Mediteranska, Dalmatinska, Kineska, Japanska, Nacionalnai sve ostale. Svi polaznici dobiju kecelje i radno mjesto, na početku časase okupe oko Chefovog stola i gledaju kako on sprema prvo jelo, postavljaju pitanja, a onda idu na svojamjesta i spremaju to isto dok ih Chef nadgleda i ispravlja ili hvali. Popiju i koji decilitar vina ili sokić, sluša se odlična muzika, često i zapleše. Uglavnom jedno sjajno iskustvo i antistres terapija.
Kako si došla na ideju?
Ja nisam bila toliko pametna i domišljata da se sama dosjetim. Škola je nastala na prijedlog mog poslovnog partnera i prijatelja Daria Klincova, kojemu kuhanje nije zanimanje, ali jeste strast. Dugo smo pričali kako, šta, gdje i evo, ispalo je dobro.
Zanimljivo je da su gotovo svi šefovi u Školi kuvanja muškarci? Kuhaju li muškarci stvarno bolje?
Samo je Borka Chefica, svi ostali su Chefovi – muškarci. Muškarac je odličan kuvar jer želi da bude kad mu je to želja, strast, profesija. Žene su kod nas po rođenjukao već određene da treba da kuvaju. Žene koje same odaberu da budu kuharice rade to vrhunski, isto kao i muškarci. Manje je žena Chefova jer mi se čini da im je preko glave šerpi, šporeta, onog šta se podrazumijeva i onog šta moraju.
Šta je cilj Škole, kako to sve funkcionira?
Cilj je, prije svega, edukacija, a onda i zabava. Cilj je naučiti ljudi da umjesto za dva sata, spreme sjajan ručak za pola sata. Cilj je da ih naučimo kako napraviti zdrav i izbalansiran obrok, a opet ne skup i bez sastojka praha jednoroga. Znači da spremimo ručak od onoga što imamo u kući ili još neku sitnicu pribavimo. Nisam dovoljno mudra da napišem još neki fensi viši cilj, ali cilj nam je i promocija Kuhinjice i sama dobit.
Možeš li nakon pola godine procijeniti uspješnost projekta?
Učinak je sjajan i želimo da tako i ostane. Vrlo smo zahvalni našim polaznicima, njihovim preporukama, činjenici da se vraćaju i da su nas doživjeli kao prijatelje, ugodno mjesto na kojem ostave sve brige iza sebe i uživaju u nekoliko sati kuvanja, pa onda to sve fino i pojedu ili ponesu kući.
Pura i pire – nemoguće misije
Ko su ljudi koji dolaze u Školu kuhanja da uče kuhati?
Kad smo pokrenuli sve ovo, mislili smo da je ciljna grupa – mlade nezaposlene žene, majke, domaćice. I pogriješili smo. Ljudi koji dolaze u Školu su advokati, ljekari, sudije, direktori, revizori, ljudi koji rade stresne poslove. Dolaze na antistres terapiju, dolaze da se odmore, nauče, zabave, upoznaju druge ljudi koji nisu vezani za njihov posao. Dolaze i formirani kuvari da unaprijede znanje, grupe drugarica da se provedu, grupe muškaraca da pobjegnu od žena i steknu nezavisnost od njihove kuhinje. Dolaze svi i hvala im.
Kakva si Ti u kuhinji? Šta rado spremaš? Ima li nešto da bi voljela naučiti da kuhaš, a nikako ti ne ide?
Odlično se snalazim ako pričamo o dijelu kad treba sjesti i pojesti. Što se tiče kuvanja, dobro se snalazim. Dala bih sebi slabu trojku. Volim spremati za prijatelje, to me raduje, volim gledati ljude da uživaju u tome što sam spremila. Nikad u životu nisam napravila puru, puding i pire, a da su jestivi.
Priznaj, nosiš li kući jela koja spremate u Školi? Ja bih, pa evo…
Nakon snimanja uvijek imamo tu cijelu ekipu koja ogladni dok radi, pa uglavnom ta jela pojedu snimatelji, tonci, režiseri, scenaristi, voditelji. U školi opet, sve što se spremi ili se pojede na licu mjesta ili nosi kući. Oko onoga što Chef spreminajčešće se Dario i ja borimo, tako da ne, ništa ne nosim kući.
Jesi li Ti išta naučila?
Da. Da se pizza tijesto mijesi s ledenom vodom i da treba biti više od 70 posto vode, što me potpuno šokiralo. Naučila sam i kako spremiti dagnje na buzaru i na šug. Znam kako napraviti odlične burgere, jagnjeće kotlete prste da poližeš i nisam još uvijek naučila praviti puru, puding i pire.
