Razgovarala: Adisa Bećiragić
U jednoj od epizoda američke hit serije Očajne kućanice, kućanici Susan Mayer najnoviji ljubavnik objašnjava kako on nije samo ličilac zidova ili po našem majstor za krečenje ili moler već pravi pravcati umjetnik koji je slikarstvo učio u Parizu. Učio ga je, kaže, učitelj koji je nosio beretku, što je znak, je li, da je baš pravi učitelj i umjetnik.
Predrasudama i stereotipima podložni smo, manje ili više, svi, pa umjetnike, prevashodno slikare, zamišljamo u bijelim tregericama i majicama kratkih rukava, umrljane bojama. Ako su u pitanju žene, obavezno na vrh glave imaju neurednu punđu, a ako su muškarci krasi ih višednevna brada i kosa koja vapi za makazama.
Hiba Alajbegović Mustafić, predsjednica Udruge likovnih umjetnika HKD Napredak,umjetnica je izvan zadanih i zamišljenih stereotipa. Ipak, sve na njoj, od cipela i odjeće, preko nakita do savršene frizure, doslovno „vrišti“ da je riječ ženi koja je sva u umjetnosti.
Hvala na ovako slikovitom uvodu, ali i lijepim riječima. Moj svakodnevni ritual počinje hladnim tušem, toplim čajem i šminkanjem. Ne izlazim iz kuće nenašminkana i nesređena. Na meni ne mora biti skupa odjeća ili nakit da bih bila elegantna. Važno je da ono što nosim bude decentno i da se u tome ugodno osjećam. Veliku pažnju pridajem hodu i na držanju tijela. Bez obzira kako ste dobro obučeni, ukoliko nemate pravilno držanje, sve pada u vodu. Jako, kao i svaka žena, volim cipele. Kada imate dobru i elegantnu cipelu i najjednostavnija krpica na vama će izgledati lijepo.
Život slika na svom platnu
Možda zvuči blesavo, ali moj prvi poriv, kada vidim Vaše slike, je da u ono što je na njima, zagnjurim ruke. Kada bi Vam neko postavio najbanalnije pitanje, šta je to što želite ispričati svijetu svojim slikama, šta bi bio Vaš odgovor?
Kada biste zagnjurili ruke u moje slike, zagnjurili biste ih i u moju dušu, prepleli biste prste s mojim emocijama, ali i dotakli uspomene na vrijeme u kojem su one počele nastajati i našli ključeve odaja u kojima je nabujala strast, pomiješana sa strahom od neizvjesnosti, uzela kist i počela stvarati. Znate kako kažu, jedna slika vrijedi više od hiljadu riječi i to je baš tako, beskonačan niz koji ovisi isključivo od momenta, prigode i sve one zaista pričaju same za sebe i nastaju u jednom, slobodno mogu reći meditativnom stanju koje me iscjeljuje i odvlači u svijet u koji primam dobronamjernike, ali i kritičare koje želim i volim čuti. Nerijetko su obrađene i neke goruće teme, a jedna od njih su i naše ranjene rijeke, pluća Planete i šta još sve ne. Neka ipak one govore same za sebe, a opet nekako vrlo intimno i duboko iz same moje nutrine. Rekla bih da su one priče moje duše, unutarnji dijalozi, monolozi, narativi ili možda i romani koje život slika na svome platnu, a dobili smo ga svi po rođenju čistog, praznog, mirišljavog i bijelog i na nama je izbor šta ćemo to naslikati, napisati i u koje boje ga obojiti.
Može li umjetnost popraviti taj svijet kojem se obraćate ili bar biti oruđe kojim će svijet raskrčiti put iz blata u kojem se nalazi ka kakvom-takvom svjetlu?
Definitivno može. I samo umjetnost i kultura to mogu i iz moje perspektive to i jeste najbolje oruđe kojim se put iz blata može krčiti, pa i kada je u pitanju iluzija ili bijeg iz stvarnosti, opet je to najbolji način koji istinski iscjeljuje. Umjetnik obilježava jedno vrijeme, stvara u njemu i ostavlja vječni trag, ali i iskazuje borbu protiv manjkavosti sistema u kojem živi, oslikavajući trenutak. I to ja blato nikad ne bih slikala u izvornim bojama, nego bih i njemu dala mekšu notu i izbjegla vidjeti ga crnim, sivim i bezizlaznim. Uvijek se krećem samo ka svjetlu ili izaberem stajati na njemu i nikada mi neće promaći niti najtanja nit svjetlosti u bilo kojem vremenu, za koju se želim zaista čvrsto uhvatiti i pustiti da prevlada svaku tamu i izvede me baš tamo gdje u momentu trebam biti.
Možemo li zaista, ako smo dovoljno senzibilni i otvoreni, pronaći umjetnost u našoj svakodnevici? Gdje Vi, u toj istoj svakodnevici, pronalazite inspiraciju?
Ako ste umjetnik ili ste dovoljno otvoreni za umjetnost, onda je sve oko vas umjetnost, od kapi vode koja nađe put na prozorskom oknu, preko sjene koja se igra sa svjetlošću, do oblika i obrisa koje vaja priroda. Inspiracija je individualna stvar, stvar momenta, stanja bića, u mom slučaju lirska transparencija i emotivni prelivi dva najsnažnija inspirativna izvorišta iz kojih crpim stvaralačku energiju i kroz koju pokušavam udovoljiti likovnoj znatiželji posmatrača, zaintrigirati ga i negdje u dubini svemu dati smisao. Ja ne polazim od ideje nego od emocija koje se pretvaraju u ideje. Boje su uvijek te koje su prisutne i koje me bude, ali i vizuelna fascinacija prirodnim ambijentima. Dakle, prepliću se tu i kolorizam i impresionizam kao nevidljivi magični pokretački točkići emocija koji mi u ruke u bilo koje doba dana ili noći stavljaju kist i stvaraju. Neka sam djela stvarala veselo časkajući saprijateljicama, a neka su nastajala kada sam bježala u svoj svijet sklanjajući se od buke.
Produktivnost u doba korone
Kako nastaje jedno umjetničko djelo, konkretno slika? Odakle se počinje, kako izgleda taj proces? Ima li umjetnik pred sobom prvo čisto platno ispred kojeg nastaje inspiracija ili ga inspiracija odvede u kupovinu i razvlačenje platna na štafelaj?
I to je tako individualno. Za mene su uvijek platna razvučena, iako nekad to i nisu platna, nego kamenčići, staklo, svila, vosak, štof i šta još sve ne. Emocija je ta koja me vodi, nosi i inspiriše, a tijelo je samo alat kojim se duša posluži.
Koliko je u slikarstvu važan sam talent, a koliko je jedno umjetničko djelo rezultat predanoga rada? Može li sam talent proizvesti vrhunskog umjetnika? Ne znam možete li objektivno kao autor procijeniti, ali evo da pokušate možda – jesu li Vaša najbolja djela rezultat kontinuiranog rada i discipline ili pak rezultat predavanja trenutnoj inspiraciji?
Svako djelo iziskuje predan rad. Mi, umjetnici, uvijek smo u nekom kontinuiranom radu, bilo na način da se akumuliraju emocije koje se transformišu u inspiraciju ili ta inspiracija već nanosi boje na platno. Uvijek je to rad, a svaki kontinuirani rad podrazumijeva sam po sebi postojanje discipline. Na talentu se uvijek mora raditi i nedozvoliti mu da zamre, da se uspava ili bude zanemaren. Sve ima svoj proces, a puno je predradnji koje moraju biti preduzete kako bi djelo stiglo do očiju posmatrača, bilo da se radi o urođenom vrhunskom talentu koji najčešće zadire u hiperrealizam ili o apstrakciji koja je različita za svako oko koje mu se primakne. Sve je to neodvojivo i sve je istovremeno i talent i rad i disciplina, ali i trenutna inspiracija.
Smirivanje pandemije korona virusa ponovo je otvorilo mogućnosti za izložbe, slikarske kolonije i različita umjetnička okupljanja. Preko dvije godine vanrednih uslova je iza nas. Je li zatvorenost, koja nas je sve zatekla nespremne, utjecala na Vaše stvaralaštvo?
Pandemija nas je sve na neki način usporila. Meni osobno je jako teško pala jer sam naučila da se krećem, da budem u stalnoj interakciji s ljudima, s kolegama. Nedostajala mi je razmjena energija, mišljenja, u konačnici i zagrljaja i dodira. Trudila sam se da se opet negdje prilagodim, pa sam s Udrugom u organizirala i virtualnu izložbu, a vrlo brzo nakon toga krenula i u stvaranje novih djela za samostalnu izložbu simboličnog naziva „Na Jedrima bosanskim“ i na taj način sam tkala most za prevazilaženje ove pandemijske bujice. Izložbe su se nizale i uvijek su bile posjećene do maksimalno dopuštenog broja ljudi. Čini se da je period korone za mene bio vrlo produktivan i da sam se i tad držala za one svijetle niti koje su mi bile pokretači i u sebi probudila snagu kojom sam sve prevazišla.
Na Vašim slikama, ja kao laik, primjećujem tri važna motiva – cvijeće, vodu i ptice. Vašu sliku Makovi imam u svojoj kolekciji, držim je na počasnom i vrlo vidljivom mjestu, a Rajske ptice mi je „ispred nosa“ odnio drugi kupac. Šta je jednom umjetniku toliko čudesno u ta tri motiva, šta oni Vama simboliziraju?
Čast mi je da su Makovi zamirisali u prostoru u kojem obitavate i želim da Vas uvijek omamljuju pozitivnim i lijepim mislima i Vaš prostor ispune srećom i zadovoljstvom te da jačina te crvene boje bude snaga za prevazilaženje svake Vaše poteškoće.
Cvijeće je ljepota sama po sebi, iskonska, rođena, ona koja krasi i širi miris i koja ide uz čovjeka od rođenja do smrti. Voda je snaga, čista i jaka, nekada mirna, a nekada uzburkana, baš kao i život svakog pojedinca, dok je ptica i krhka i ranjiva i nekako neuhvatljiva. Ptica je sloboda, a biti slobodan je najveća blagodet koju jedno biće može imati i svako njeno uskraćivanje duboko boli.
Osim klasičnog slikarstva, svoj raskošni talent prenosite i na svilu, kamen i staklo. Mora li umjetnost biti upotrebna da bi je prepoznalo više ljudi? Šta uraditi da ljudi zavole umjetnost i obogate si život?
Umjetnost je umjetnost, ma kakva ona bila, a njena upotrebna vrijednost je opet tako individualna. Ja volim i tu praktičnu stranu. Godine 2012. pokrenula sam vlastiti biznis i otvorila galeriju Blue Art koja je bila ostvarenje mojih snova. Tu sam bila svoj na svome. Nije postojalo ništa da me spriječi da maštu i ideje pretvorim u stvarnost. Bilo je uspješno, bila sam sretna i zadovoljna. Uživala sam u slikanju, u izradi lampi, ženskih torbi, oslikavanju svilenih marama, odjeće, cipela, komada namještaja, posuđa, svijeća i svega što se dalo oslikati. Danas, iako je galerija zatvorena, radim isto. Sve su to nosivi, upotrebljivi i unikatni predmeti koje bih voljela imati priliku i izložiti, ali i plasirati, stvoriti jedan prepoznatljiv brend i unijeti malo više individualnosti u sve te vrlo upotrebljive i primjenjive stvari.
I to je jedan od načina da umjetnost bude prepoznata, vidljiva i upotrebljiva. Kako u svoja djela uistinu utkam i dio sebe, tako bih dala slobodu kreiranja svakome onome koji bilo koji od tih komada želi imati, koristiti i nositi. Smatram to vrlo bitnom i neophodnom interakcijom koja obogaćuje u svakom smislu te riječi.
