Obilježavajući 27. godišnjicu Genocida u Srebrenici, Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ objavila je dramu Priviđenja iz srebrenog vijeka Almira Bašovića s prijevodima na deset jezika: albanski, češki, engleski, francuski, italijanski, makedonski, nizozemski, njemački, perzijski i slovenski. Drama je objavljena u novopokrenutoj ediciji Literatura Bosniaca, novom izdavačkom projektu Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ koji je posvećen savremenoj bošnjačkoj književnosti te njenim prijevodima na strane jezike, pri čemu je cilj bio otvoriti ovu važnu ediciju upravo knjigom kakva je drama Priviđenja iz srebrenog vijeka i njenim prijevodima na strane jezike.
Drama Priviđenja iz srebrenog vijeka prvi je dramski komad koji se bavi Srebrenicom. Praizvedbu je doživjela 2003. godine u Narodnom pozorištu u Sarajevu, u režiji Elmira Jukića. Zatim je u teatru Husa na provazku, u Brnu, Tanja Miletić-Oručević 2010. godine režirala scensko čitanje ovog komada na češkom jeziku. Na njemačkom jeziku drama je 2012. postavljena u uglednom bečkom Nestroyhof Hamakom Theateru, u režiji Stevana Bodrože, a isti reditelj je taj komad režirao u Centru za kulturnu dekontaminaciju, u Beogradu, 2017. U izboru Evropske teatarske konvencije (ETC) drama je uvrštena među 120 najboljih savremenih evropskih dramskih komada.
Objavljivanje knjige Priviđenja iz srebrenog vijeka Almira Bašovića dio je nastojanja Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ u njegovanju kulture sjećanja, čuvajući pamćenje na Genocid u Srebrenici.
IZ KRITIKA I RECENZIJA
Almir Bašović, međutim, u svom komadu suštinski prevazilazi dimenzije istorijske drame, implicitna ograničenja tragičkog lamenta nad neizmernom patnjom žrtava, pa čak i – predvidljive, iako nužne – puteve moralne osude zločina. Birajući „put kojim se ređe ide“, autor gradi Priviđenja iz srebrenog vijeka kao egzistencijalni dramski krik nad neizmernošću „više nego ljudskog“, ali i kao briljantni dramski meta-govor o krahu temeljnih dogmi proteklog stoleća – nacionalnih, ideoloških, religijskih, kulturnih i, last but not least – pozorišnih.
(Svetislav Jovanov, Pogovor knjizi Četiri i po drame)
Almir Bašović u Priviđenjima iz srebnog vijeka pišući o tragediji u Srebrenici potvrđuje da je tragedija kao pozorišni žanr u savremenom svetu nemoguća, ma koliko ovaj naš svet bio tragičan. Ovaj tekst nije samo drama o srebreničkom genocidu iz 1995. godine, već i o čoveku koji u XX veku gubi iluziju humanosti, o krhosti ljudskog bića koje obhrvava snažno iskustvo smrti…
(Sava Anđelković, iz Predgovora francuskom izdanju drame)
Čini se da je ovdje veza između Bosne i „općeg pitanja čovječanstva“ gotovo prirodna i automatska. Međutim, moglo bi se reći da je problem sa kojim se Bašović suočava upravo kako se baviti takvim jednim simbolom i kako percipirati jednostavnu ljudsku tragediju koja je zasjenjena većim obimom simbolizacije. Jedini način na koji jezik može izaći na kraj sa takvim iskustvom je kroz proces intertekstualnosti i citata. Zato likovi iz Priviđenja iz srebrenog vijeka liče na neke velike likove iz dramske historije. Aludira se na Majku Hrabrost Bertolda Brechta, Buchnerovog Woyzecka, Becketov komad Čekajući Godota i Shakespearovog Hamleta. Ove aluzije, preko strukturne igre uobrazilje proizvode smisao ili uspijevaju predstaviti ono što je nepredstavljivo riječima.
(Dunja Njaradi, European Playwrighting and the War in Bosnia)
Priviđenja iz srebrenog vijeka su, konačno, i drama specifične hronotopske strukture, prije svega drama specifičnih vremenskih svojstava što je autoru omogućilo sintezu raznovrsnog. (…) Taj konfigurativni čin sastoji se u objedinjavanju pojedinačnih radnji i scena: iz niza raznovrsnih scenskih prizora autor je uspio ostvariti utisak vremenskog totaliteta – imaginarni kotač unutar kojeg ljudsko trajanje kovitla mrak nad „Bosnom srebrenom“ od saskih rudara do četničkog pokolja. A shvatiti povijest, to znači razumjeti kako i zašto su uzastopne epizode dovele do upravo takvog završetka koji, ma koliko bio tragičan, mora biti takav jer prirodno slijedi iz zbira epizoda. Upravo ta osobenost Bašovićevog književnog postupka omogućila mu je da dramska priča o Srebrenici bude istovremeno i rasuta i potpuno integrirana. Konačno, ponovno kazivanje povijesti, čijom cjelinom upravlja motiv srebreničke tragedije, stvara jednu drugačiju predstavu i o samom vremenu. Sjećanje ovdje preokreće „prirodni“ tok vremena. Učitavajući kraj u početak i početak u kraj mi s ovom dramom učimo čitati vrijeme naopačke, kao sagledavanje početnih okolnosti jedne radnje u njenim krajnjim i najtragičnijim posljedicama.
(Muhamed Dželilović, Drama i dokument)
„Postavlja se pitanje šta je jedan čovjek sposoban učiniti drugome čovjeku na kraju dvadesetog stoljeća“. Dakle, ovi stvarni događaji preispituju mjeru i samu suštinu ljudskosti, kao što je to prije par hiljada godina činila i grčka tragedija. Odatle, sasvim logično, Bašović nije napisao dramu o Srebrenici, ili ne samo o Srebrenici, nego o jednom temeljnom i univerzalnom pitanju, kakvim se stvarna drama i pravo umjetničko djelo samo mogu i baviti: o kondiciji ljudskog bića, etičkog, političkog i metafizičkog, na kraju XX stoljeća, a kojima je Srebrenica poslužila kao idejni fokus i stravično, iskrivljeno ogledalo. Otuda, krajnje konzekventno, jezik Bašovićeve drame jeste prvenstveno jezik citatnosti i intertekstualnosti; ovaj kraj historije, kraj (srebrenog) XX stoljeća može se, iako fokusiran na događaje u Srebrenici 1995, razumjeti samo kroz razumijevanje povorke značajnih protagonista ljudske drame XX stoljeća, kakvi su Woyzeck, Majka Hrabrost, Vladimir, Estragon i njima slični.
(Tanja Miletić-Oručević, Rat za kraj svijeta)
Mala priča koja ilustrira užas zaborava, književne reference za izazivanje emocionalnog distanciranja i izbjegavanje “patosa”, a sve govori o masakru i genocidu. Međutim, ove riječi: genocid, masakr, masovna grobnica, nikada se ne koriste u drami. Almir Bašović nastupa s najvećom okrutnošću da bi govorio o užasnom, na način svojevrsnog bukoličkog lirizma. Mješavina žanrova ima puno veze s tim. Međutim, drama zbog toga ne gubi na snazi. Nakon svog zla, svih patnji koje su pretrpjeli Bašovićevi junaci, i koje mi doživljavamo zajedno s njima, ne ostaje gotovo ništa što ima smisla, život se nastavlja bez nade za popravak.
(Florence Le Juez, Le Theatre bosniaque dans la guerre)
Izvor: Biserje.ba
