Mersiha Skejić je vlasnica već uveliko prepoznatog brenda „Voće i tradicija“. Predsjednica je od 2016.godine Udruženja žena „Pašinke“, predstavljala je našu zemlju na Sajmu tradicionalnih proizvoda Ujedinjenih nacija u Austriji 2018. i veoma je aktivna kada je riječ o projektima osnaživanja žena u lokalnim zajednicama u saradnji sa organizacijama poput „Mreža za izgradnju mira“, „Fondacija CURE“, „Fondacija za ekonomsko osnaživanje žena“ te „Žene za žene internacional“ i dr.
Kako je započeo vaš poduzetnički put? Kako je nastao brend „Voće i tradicija“?
ViT je nastao iz inata. U nedostatku posla sam odlučila, zajedno s porodicom i njihovom nesebičnom podrškom 2009. godine, zasaditi na porodičnom imanju 1200 sadnica šipurka, divlje ruže. Prve dvije godine sam pravila pekmez bukvalno na otvorenom. Ujedno smo istraživali tržiste i potencijalne kupce, dorađivala recept da ostane tradicionalan ali i zdrav, tražila dobavljače ambalaže, dizajnere, štamparije za etikete… Prvo sam bila registrovana kao poljoprivredno gazdinstvo, pa obrt, kupila neke mašine koje donekle ubrzavaju procese, ali i dalje je najviše ručnog rada. Onda sam proširila ponudu na pekmez od jabuka, šljiva, ajvar… Od početka ideja je bila da svi naši proizvodi budu sa minimalnim udjelom šećera ili potpuno bez njega, gdje je to moguće. Također, ostali smo dosljedni da nema hemijskih dodataka, pa smo morali istraživati alternativne načine konzerviranja, ali i to smo uz savjete nekih profesora sa Poljoprivrednog fakulteta usavršili koliko je moguće.
Kada ste pokretali svoj biznis i registrovali ga, šta vam je bilo od najveće važnosti? Da li ste koristili neku poticajnu mjeru pri pokretanju biznisa, pohađali edukaciju ili vam je pak najveći oslonac bila porodica?
Imali smo ideju i slijedili je. Nije bilo pomoći pri pokretanju, ali jeste kasnije. Poslala sam biznis plan Ministarstvu poljoprivrede ZDK, oni su ga ocijenili odličnim i dali sredstva koja su u startu učinila da opstanem. Što se tiče edukacije, svi smo znali kako napraviti pekmez, ali nismo znali ništa o računovodstvu, o vođenju dokumentacije, o agronomiji da šipurak da što veći rod, o dizajnu, o dobavljačima, o prevoznicima, dakle to je stalna edukacija. Porodica je bila i ostala moj najveći oslonac.
Svjesni smo da je poduzetništvo samo po sebi izazov, a kada k tome dodamo ženu i činjenicu da je iz ruralnih područja, to zasigurno otežava i onako teške poslovne okolnosti. Koji su bili najveći izazovi sa kojima ste se susretali i kako ste ih prevazilazili?
Najveći izazov za svaki biznis je kako prodati proizvod i kako naplatiti novac. Kako da neki tradicionalni proizvod sa sela bude na stolovima u Sarajevu? Tu mi je opet podršku dala porodica, jer jednoj osobi je zaista teško postići sve to: brinuti o biljci, proizvodnji, prodaji… Ono što je ostao najveći izazov je naplata. Postoje i takvi nakupci koji vas smatraju izvorom robe koju ne moraju platiti.
Nažalost, država nije osigurala pravni okvir za brzu naplatu, a pokretanje sudskih procesa je skupo, s obzirom da ja kao obrtnik i obrti uopće trgujemo s relativno malim količinama i radi se o relativno malim svotama novca pa je pokretanje sporova neisplativo. Postoje srećom i oni drugačiji poput Špajza u Sarajevu koji cijene naš rad i proizvode i s kojima imamo korektnu saradnju.
Po vašem mišljenju, čega nedostaje kada je u pitanju stvaranje poticajnog okruženja za razvoj poduzetništva žena?
Ako govorimo o poljoprivredi, većini žena treba edukacija iz agronomije, a uopćeno, svima je potreba bazična edukacija iz prodaje i marketinga, korištenja socijalnih mreža kao kanala i sl. Također, ono što bi općine mogle raditi jeste pomoć pri otkupu. Većina žena na selu ima kapacitet za neku malu proizvodnju, a kada bi prodale to, bilo bi to značajno za njihov budžet i kvalitet budžeta. Ali, se ne usuđuju, jer prodati uspiju samo rijetki. Dakle, neka mreža otkupljivača i prerađivača bi dobro došla da se male parcele iskoriste više, jer sad propadaju.
Vaši proizvodi su zastupljeni i u BH Treasures – BH korpi. Šta za vas znači saradnja sa Udruženjem poslovnih žena u BiH?
Udruženje je izvrsna prilika za reklamu. Organizuju sajmove, daju mogućnost da se bude prisutno tamo gdje pojedinac nikad ne bi mogao sam doći. Bez njih nikada pekmez iz nekog bosanskohercegovačkog sela ne bi otišao na UN-ov bazar u Beč, a to je za jedan tradicionalni proizvod iz BiH veliko. Stvaranje prilika da ljudima iz EU pokažemo šta radimo i kažemo direktno šta bi nam pomoglo… definitivno je saradnja s Udruženjem vrlo pozitivna i važna stvar za sve nas.
Mersiha, vi ste veoma poznati u svojoj lokalnoj zajednici, a najviše zbog toga jer ste aktivni i jer okupljate i motivišete i druge žene. Veoma često ljudi ne razumiju potrebu da se nešto učini za lokalnu zajednicu i smatraju to gubljenjem vremena. Ipak, kada vidimo rezultate svoga rada, dobijemo dodatni elan da ne odustanemo.
Negdje se u nama, čini mi se, izgubilo ono što smo imali da lahko očistimo zajednički kanal, očistimo snijeg s puta, bacimo i tuđe smeće…sad nećemo ni svoje, mislim da taj osjećaj moramo vratiti ako hoćemo da napredujemo kao društvo. Možda je to nerealna ideja, ali ja hoću da vjerujem da zajednica ne postoji zato što ljudi žive jedni pored drugih nego jer se pomažu.
Kako trenutna situacija nije najpovoljnija, šta biste savjetovali ženama koje imaju poslovnu ideju? Šta je vaš životni moto, šta je to što vas potiče da idete naprijed, usavršavate tehnologiju svojih proizvoda i borite se?
Treba biti iskren, čovjek mora imati neku korist od svog posla, dakle, ta neka korist me motiviše kad je ViT u pitanju, a posrećilo mi se što taj posao i volim raditi. Što se tiče žena, mi, čini mi se, moramo imati za korak bolju ideju da bi bila prihvaćena, moramo više tražiti, biti upornije ako bilo koji cilj želimo ostvariti. Ako je to tako, onda neka – budimo upornije, budimo angažovanije, u svim temama, ne samo u poslovnim.
