ESMA SARIĆ, RADOZNALA REDITELJKA

Esmu Sarić su čitatelji imali priliku upoznati kroz nekoliko sjajnih tekstova o historiji Sarajeva. Ova svestrana, mlada žena je velika zaljubljenica sedme umjetnosti, a nedavno je pokrenula portal pod tim nazivom.

Rođeni ste u Čapljini, a srednju školu i fakultet završili u Sarajevu. Koja su najljepša sjećanja koja vas vežu za Sarajevo?

U Sarajevu sam provela i djetinjstvo, samim tim je tu jedna zbirka sjećanja koja će mi kako vrijeme bude odmicalo potiskivati sva ružna, kako to i biva. Jedno od najljepših je bila uloga golmana na improvizovanom golu, od dvije cigle, na ulici u jednom skrivenom naselju ovog grada. Ja, u svojoj šuškavoj jaknici sa dvije različite kikice sam bila loša u toj ulozi, ali sam i dalje svakog dana stajala na go i pokušavala da branim. Vjerovatno mi je ta uspomena draga jer sam tek kasnije shvatila da nije poenta biti najbolji na nekoj poziciji, već ustrajat u tome, i biti sretan dok si tu, dok igra traje. Igra tek ima nekog smisla kad imate dobru ekipu, a ako nemate onda vam je i ta pobjeda gorkog ukusa. Naravno, kasnije sam postala mnogo hrabrija, a Sarajevo je postalo grad čije boje trotoara sam nosila svakodnevno na svojim koljenima i laktovima. Ja nisam samo nosioc uspomena, može se reći i da sam zatrovala krv Sarajevom na najljepši način. I mada nisam iz Sarajeva, ono posjeduje neke najljepše dijelove mene, a pogotovo one kad smo i ja i grad nosili srednji rod.

Esma Sarić kao djevojčica

Esma, trenutno živite i radite u Crnoj Gori – možete li nam ispričati svoj dosadašnji profesionalni put?

U Crnoj Gori sam trenutno prva generacija Master studija Filmske i TV režije, a prije toga sam na istom fakultetu dramskih umjetnosti završila svoj specijalistički studij prošle godine. Trogodišnje osnovne studije sam završila u Sarajevu. Imala sam sreću da između master i osnovnih studija putujem i radim na projektima u Beču, Dohi, Italiji itd. Paraleno sam na master studijama žurnalistike na FPN u Sarajevu zbog radoznalosti i želje da saznam više o novinarstvu. Moj profesionalni put je bio dug, a jedan dio njega jeste podrazumjevao da izađem iz jedne ljušture introvertnog umjetnika u reditelja, to podrazumijeva jedno odrastanje vašeg karaktera i upoznavanje samog sebe kroz rad, prijatelje, tim ljudi i mentore. Vjerovatno sam trenutno na prvoj trećini hodoćašća, koja će trajati do kraja mog života, a počelo je sa mojom željom da pišem. To je bio način da introvertna ja ispoljim emocije, a film je postao tek alat za to. Autor sam četiri kratka filma koja su nagrađena i na međunarodnim festivalima, trenutno imam dva kratka filma u postprodukciji i radim na svom prvom dugometražnom projektu, koji je i moj master rad sa svojom mentoricom prof. Marijom Perović.

Za sebe ne volite reći da ste stručnjakinja, nego se radije opisujete riječima vagabund, entuzijast, radoznala rediteljka. Mi bismo tome dodali i istraživačica i odlična spisateljica.

Hvala. Stručnjak je riječ koja u mom vokabularu posjeduje težinu, mada se ovih dana upotrebljava često i neprimjereno, dok dođe to doba kada mogu da kažem da sam stručnjak u nekom polju imat ćemo ih i previše, ali nisu svi vokabulari isti, s tim se moramo da pomirimo, neki su teži od drugih, a neki tek džepni. Za sebe smatram da posjedujem iste osobine koje nosim od ranih dana, moja radoznalost i entuzijazam za umjetnošću je neka od tih osnovnih crta mog karaktera. U duši sam pisac, meni su riječi najdraže oruđe, a sa njima sam još od školskih dana vjeran drug. Moja učiteljica u gimnaziji, Amina Hasibović, je to prepoznala u meni, zatim su i drugi. Tako da sam dosta rano došla do spoznaje da je vaša vrijednost, samim tim i vrijednost vaše umjetnosti, u emocijama koje probudite u drugima, a ne u sebi. Ljudi koji vas guraju, dajući vašem daru težinu epiteta vam možda i nesvjesno daju goriva za vaš dalji razvoj i put, oni su važni i zbog takvih ljudi sam danas to što jesam. Uprkos svim nagradama moje najdraže ordenje će uvijek ostati težina vokabulara kojima me ljudi predstavljaju, jer ako ste dobar umjetnik, to nikada nećete reći.

Esma Sarić, radoznala rediteljka

Vaša ljubav prema sedmoj umjetnosti je tolika da ste nedavno pokrenuli portal sedmaumjetnost.com – šta vam je bila ideja vodilja, i kako vidite dalji razvoj portala?

Za sada je to mali portal koji je posvećen velikanima domaće, ali i svjetske kinematografije. Cilj je da edukujem mlade ljude o kinematografiji na ovim prostorima koja je bogata filmskim stvaraocima koje ne smijemo da zaboravimo, a u isto vrijeme da saznaju i nešto novo o kultnim imenima svjetske scene. Počeo je kao FB stranica, a prerastao u portal, svakodnevno dijelim zanimljivosti o glumcima, rediteljima, filmovima i serijama. Zahvaljujući svojoj edukaciji posjedujem znanje iz te oblasti koje mislim da je velika tragedija da ostane rezervisano samo meni. Za sada na portalu je dvocifren broj članaka koje su većinom biografije naših glumaca, ali i savjeti za studente filma. Ne znam šta nosi budućnost, ali ljubav i moja tvrdoglavost su kombinacija koja će dati sve od sebe da jednog dana to bude portal za filmofile na ovim prostorima.

Kako vidite svoju budućnost, šta Esma radi i sa kojim izazovima se hvata u koštac?

Najviše se hvata u koštac sa Esmom. Ne može čovjeku da bude ništa veća prepreka od njega samog, to je gorka istina koju se svako libi priznati, ali je zaista tako. Pozitivna stvar je što je u pitanju prepreka koju poznajem čitav život, a možete li tek da zamislite broj scenarija koji se meni svaku noć odigrava u glavi prije spavanja.

Ne znam šta donosi budućnost, ali poslije mnogo vremena u životu ne plašim se toga. Ja sam implusivna osoba i teško je da planiram gdje sebe vidim za par godina. Okružena sam ljudima koji me vole takvu kakva jesam, a to znači da sam odnijela već jednu veliku pobjedu u svom životu, te da na svojim putevima imam jasne putokaze. Filmska industrija kao i sve, jeste industrija koja traži borce, a kao i uvijek ovo je podneblje gdje je kultura na posljednjem nivou, osim po nagradama. Moj cilj je jedan ozbiljan naučni rad iz sedme umjetnosti, te da se jednog dana prestanem predstavljati ljudima. Za takve stvari treba naučiti čekati, baš kao što sam na početku intervjua spomenula svoju ulogu golmana, kad su mi lopte prolazile između nogu, ali s vremenom ih naučite odbraniti. Nije sve do lopte, ima nešto i u tajmingu, ali najviše u vašem vlastitom razvoju. Ljudi će uvijek da cijene vas, dok ste god vi iskreni prema samom sebi, te se ne pretvarate da ste nešto što niste da biste se bolje uklopili u kalupe. A ja sam se dugo pokušavala uklopiti, dok jednog dana nisam shvatila da, bez obzira da li ste vi najgori, nema vam zamjene, vi ste samo jedni, te ostanite takvi kakvi jeste. Takva ogoljenost sa sobom nosi prepreke, ali ako uspijete savladati sebe, možete sve ostalo. Tako da, najviše se i dalje hvatam u koštac sa Esmom, onom koja još nije izašla iz ljušture, ali strpljiva sam. Uvjerena sam, baš kao što i drugi vide neke moje kvalitete, takođe vide u meni nešto što ja tek trebam da otkrijem.  

Život nam svima servira mnogo toga za šta nismo spremni, što nas zaustavi, uspori… šta je to što vas vuče naprijed i što vam daje snagu za svaki novi dan?

Možda su oni ludi pjesnici bili upravu, možda je odgovor na sve ljubav? Sigurno jeste na ovo pitanje. Ja sam umjetnik čije oči toliko dugo poste neke likove, da će sigurno da odu u raj, ali upravo nedostajanje i saznanje da neko, kad čuje pjesmu, pročita ili vidi detalj, pomisli na mene mi daje snagu. Dani su tek cifre na kalendarima naših zidova, svi mi znamo da živimo tek kad svijetom hoda nekom kome nedostajemo i ko nas voli. I tako i ja, zavisim od ljubavi i dajem je, jer sam kao i svi veliki romantik i zaljubljenik u život, ma koliko on prepreka donosio. Jer probajte samo da zamislite da danas je neko pomislio baš na vas, na jednu jedinu vas, jer je čuo pjesmu. Vaše postojanje nije mjerljivo ciframa, ni tom birokratijom, snaga koja vas gura je snaga ljubavi, ja sam uvjerena u to. 

Esma Sarić

Možete li nam reći kako vidite mlade ljude svojih godina, da li vidite da su mladi postali aktivniji i više angažirani da mijenjaju zajednicu u kojoj žive, ili pak još uvijek među većinom vlada apatija.

Za promjenu zajednice je potrebna hrabrost, ali i da vam život dodijeli dobar špil karata. Na mladima možda svijet ostaje, ali kakav svijet moraju da nose? Većina imena sa kojima sam djelila školske klupe sada stoje u vizama drugih zemalja. Ja sam vjerovatno i u jednom trenu nosila školski dnevnik kroz hodnik ispunjen ljudima koji više i ne gaze po istom tlu kao ja. Mladi ne vide nadu, a i razumijem ih. Težak je život na Balkanu, te koliko god bila sanjar, moram priznati da su i moje nade neke sive boje, ali ne umiru, bila sam vani te sam shvatila da jedino ovdje mogu da budem ja. Mladi sve više žele da se izjasne i da se njihov glas čuje, a to mi je drago. Promjene, ma koliko individualne i minorne, su itekako vidljive i nose snagu. Mladi sve više žele da budu angažovani, ma koliko to se činilo minorno s ove perspektive. Ne zaboravite da snaga individue je velika, ako je pravim riječima napojena.