Marija Fekete-Sullivan je književnica, prevoditeljica i novinarka. Marija piše iz ljubavi i stvara divni svijet bajki za djecu.
Marija, Vi ste novinarka, književnica i prevoditeljica. Koji od ovih poslova Vas najviše ispunjava i čini sretnom?
Vidite, često sam do danas bježala od novinarstva, a ono me uvijek sustizalo, i na kraju se pretvorilo u veliku ljubav. Još u osnovnoj školi nastavnica našeg jezika Dostinja Starović prognozirala je da ću se baviti novinarstvom: „Dijete zna da piše i uvijek se bori za nekakvu pravdu“, tako je ona to predočila mojim roditeljima. I kad su me u kući počeli iz zafrkancije zvati ‘naša novinarka’, ja sam se durila govoreći da tako nešto ne dolazi u obzir, jer novinari kratko žive. Zapravo, još onda, u djetinjstvu priželjkivala sam da postanem spisateljica. Ali književnost mi se činila nedostižnom, nešto kao putovanje na Mjesec. O čemu bih ja pisala i zašto bi to ljudi čitali? I tako sam ipak upisala žurnalistiku.
Danas smo svi postali digitalni novinari, svaka naša objava na digitalnim mrežama ima veze sa davanjem i širenjem informacija, komentarima, osvrtima… Što se tiče prevođenja, pohađala sam jezičko-prevodilački smjer u Petoj gimnaziji i stekla solidnu osnovu za kasnije samostalno usavršavanje. Evo, danas imam više od stotinu naslova prevedenih na engleski u sklopu vlastitog književnog i izdavačkog projekta Style Writes Now.
Ali edukacija u različitim oblastima (između ostalog, fascinira me refleksoterapija) ne upućuje samo na raznolike sfere zanimanja nego ima za cilj produbiti razumijevanje života općenito. A to jeste svakodnevni posao pisaca. Dakle, i moj posao.
Već sam se okušala u raznim žanrovima, ali čini mi se da najbolji dio sebe dajem kada pišem za djecu.
Pišete bajke i priče za djecu, kako izgleda taj kreativni proces? Da li se tokom pisanja i osmišljavanja vraćate u svoje djetinjstvo, u svijet male Marije koja mašta i treba junake o kakvim pišete?
Prvu knjigu ‘Sirenin san’ napisala sam u nadi da će se moje dijete, kao i neka druga djeca, zahvaljujući bajkama sadržanim u knjizi lakše upoznati s neizbježnim životnim radostima i tugama, te da će pronaći vlastitu formulu za ispunjen život. Ako mene pitate, ta formula uvijek se svodi na inovativnost i upornost.
I zaista, u mom djetinjstvu nije bilo previše junaka na koje bih se ugledala. Zato sam kasnije odlučila da ih kreiram u svojim pričama. Jedan od najvećih stvarnih junaka moga djetinjstva bio je djed Daniel, po kome je i moj otac dobio ime. Voljela bih jednu knjigu posvetiti samo njemu. Bio je izuzetno načitan čovjek, zabavan, duhovit…
Mašta je veoma važna za dječiju igru, ona potiče djecu da budu slobodnija i kreativnija. Kako možemo potaći i kanalisati maštanje kod djece, ali i kod odraslih?
Meni se čini da mašta i igra ovise jedno o drugom. Jer, nema mašte bez zaigranosti uma. I obratno. Djeci treba omogućiti prostor za igru, gdje će se neprimjetno, tako reći ‘usput’, obrazovati ali i steći naviku da sami traže put do znanja. Naravno, uz pomoć odgajatelja i nastavnika koji pomno prate kad treba nekome priteći u pomoć, odgovoriti na dječija pitanja, pa uvesti i onog malog tihog stidljivka u igru gdje dominiraju jači i glasniji.
Danas smo sve više okrenuti novim tehnologijama; virtuelni svijet i društvene mreže sve više ispunjavaju živote kako odraslih, tako i djece. Na koji način možemo pomoći djeci da zavole čitanje?
Jasno je da je digitalni svijet postao neminovnost. I kad je već tako, zašto ne uzeti ono najbolje što nam nudi?! Recimo, u posljednje vrijeme slušala sam audio knjige velikana svjetske književnosti (Thomas Mann, Dostojevski, Haruki Murakami… ) Gledala sam video-čitanje pisaca za djecu na ovdašnjem Festivalu dječije umjetnosti FEDU. Sve to je dostupno, poticajno i sasvim besplatno. I ja sam u posljednje čitala i snimala priče za najmlađe.
Ne treba zaboraviti da zahvaljujući internetskim igricama, djeca danas mogu sasvim brzo savladati slova, sricati riječi. Ali ključ je u razumijevanju pročitanog, a taj ključ ipak leži u rukama nas odraslih – da djeci omogućimo učenje i zabavu izvan digitale i prenesemo djelić naše zaljubljenosti u dobru, staru, ukoričenu knjigu. Ogroman je uspjeh ako nam dijete čita iz zabave. To je znak da će jednog dana lakše prevazilaziti nedaće. Jer znamo da je sve već opisano u knjigama: kako razriješiti pojedine dileme i gdje naći ideju za njihovo rješenje.
Marija Fekete-Sullivan sa nagradom za najbolju bajku ‘Planeta bajki’ na Festivalu dječije umjetnosti FEDU 2017
Vaša životna filozofija je bazirana na stavu da se sve u životu dešava zbog ljubavi, a vaše bajke ohrabruju djecu da vjeruju da bajke postoje i u stvarnom životu. S obzirom da živimo u svijetu kada su i odrasli zaboravili maštati, vjerovati pa i voljeti, da li ste razmišljali da napišete neku bajku za odrasle?
Nedavno sam, tokom snimanja za FTV, Alemi Kazazić povjerila svoj moto: Sve na svijetu dešava se zbog ljubavi i zbog nedostatka ljubavi. A međuprostor (između ljubavi i njenog nedostatka) jeste – nada. Ta druga rečenica mi je na um pala na licu mjesta, i čini se da je primjenjivom kako u bajkama tako i u stvarnom životu.
Zapravo sve što postoji u bajkama postojalo je nekad i u realnosti, prije no što je pretočeno u fikciju. I obratno. Samo što ljudi žele zaboraviti da se do sretnog završetka dolazi tek nakon što glavni lik savlada aždaju ili neke svoje sumnje, strahove, manjkavosti….
Šteta je da neki odrasli ljudi ne žele djeci čitati bajke. Upravo je riječ o onima koje pominjete, a koji su zaboravili maštati, vjerovati, voljeti… Za njih riječ ‘bajka’ postoji samo u negativnom kontekstu, tipa: pusti sad gluposti i bajke! Ili ih to asocira na taštinu iz modnih magazina gdje se bajka isključivo povezuje s izobiljem. A prava bajka za odrasle – onakva kakva se prije stotinjak godina pričala uz vatricu kraj kamina, u većem društvu (uglavnom žena), nije bila puko nabrajanje divota i oznaka blagostanja, nego je pucala po šavovima od uzbudljivih i opasnih scena. Znači, u bajci – iz života, kao i fikcije: nije sve bajno i nije sasvim loše. Ali uvijek ima smisla. A taj smisao najčešće leži u dobroti srca.
Utoliko je zanimljivija ideja koju iznosite: napisati bajku posvećenu odraslima. Kao početna inspiracija može poslužiti roman L. Frank Baum ‘Čarobnjak iz Oza’ gdje glavni junaci putuju svijetom u želji da svaki dobije ono što mu nedostaje: hrabrost, srčanost, razum ili pustolovinu…
Da li ste razmišljali o tome da organizirate tečaj kreativnog pisanja? U susjednim zemljama postoje takvi tečajevi, no u BiH nisu rasprostranjeni, vjerujem da bi bilo interesa?
Razmišljala sam o tome, kako da ne. Čim prođe ovo pandemijsko zatišje, voljela bih se tome više posvetiti.
Nominovani ste za nagradu Astrid Lindgren za 2021. godinu, i sigurna sam da Vam je sama nominacija donijela veliko ushićenje i radost?
Radost do neba! Zahvalna sam Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH na nominaciji za najveću svjetsku nagradu za dječiju književnost, a koja nosi ime neprevaziđene Astrid Lindgren. To je izuzetna čast i odgovornost. Nastojat ću je opravdati u svom budućem književnom djelovanju. A najviše bih voljela da i meni inspiracija podari jednu tako originalnu i nezaboravnu junakinju kakva je Pipi Duga Čarapa.
