Razgovarala: Adisa Bećiragić
Sve su žene čudne, tek su rijetke čudesne, rekao je neko pametan i pronicljiv. Kada bi mi neko rekao da nabrojim samo pet čudesnih žena koje znam, moja sagovornica bi svakako bila među njima.
Nela Kačmarčik Maduna čudesna je i inspirativna žena, britkoga uma, žena sjajnog smisla za humor, široko obrazovana. Rođena Zeničanka, mjestom stanovanja Sarajka, poslom i Zeničanka i Sarajka i Zagrepčanka, pomjera granice i radi stvari koje tek rijetkima padaju na pamet. Traži pozitivne priče. Ako ih ne nađe, onda ih stvara.
U zemlji u kojoj se posao, pa čak i loš, čuva kao što davljenik čuva slamku i gdje loše vijesti “vuku klikove” i podižu čitanost, Ti si odlučila na oba fronta krenuti kontra svega… Napustiti sjajno plaćen posao u međunarodnoj organizaciji i pokrenuti od nule projekt “Misija moguće – Umjesto o problemima, pričamo o mogućnostima”… Šta se desilo?
Kad ovako postaviš pitanje, izgleda puno dramatičnije nego što se meni čini. Ja bih rekla – u današnje vrijeme, kad nam je sve znanje svijeta dostupno na par klikova, nakon godina pandemije kad smo srušili granice između “posla” i “života”, odlučila sam iskoristiti priliku. Nakon 20 godina službe u UN-u, od čega 16 godina u UNICEF-u, odlučila sam vjerovati sebi i testirati kako još mogu biti “svijetu korisna”. Realno, imam i formalno i neformalno obrazovanje, odnosno nikad nisam prestala učiti, uz iskustvo i zrelost – i vjerujem da sve to vrijedi prividnog rizika. Projekt “Misija Moguće” je zapravo hobi – popravlja mi raspoloženje – i čini mi se da ima potencijala da popravi raspoloženje i drugima. To vrijedi truda.
(Ne)promjenjiva naučena bespomoćnost
Abdulah Sidran je, opisujući jednom prilikom naš mentalitet, napisao rečenicu koju prosto obožavam citirati “Nemaš ti rješenje za koje naš čovjek neće naći problem”… Kakva su Tvoja iskustva sa problemima rješenja?
Vrlo dobro poznajem tog “našeg čovjeka”, i potpuno ga razumijem. Razočaran, prevaren, umoran – naprosto primoran da prihvati ono što stručnjaci nazivaju naučena bespomoćnost. Nemam iluziju da se te norme mogu mijenjati preko noći. Istovremeno, taj isti “naš čovjek” je toliko pun kreativnosti, snalažljivosti, dobrote i hrabrosti, da nisam mogla prihvatiti normu naučene bespomoćnosti kao nepromjenjivu. Upravo zato sam krenula skupljati mozaik pričica o ljudima iz moje okoline, ljudima koje sam upoznala – zajedno s njima prisjećajući se konkretnih situacija iz kojih se može nešto naučiti. Kad sve te priče poredamo jednu pored druge, bit će lakše kontrirati tom dojmu – da ne vrijedi ni pokušavati – jer ipak i veliki “problemi” dođu do rješenja, a imamo i žive primjere i ljude da o njima pričaju.
Poznajem Te iz vremena Tvoje novinarske karijere, poznajem Te kao eksperticu za komunikacije i velikog borca za prava djece i ranjivih kategorija društva. Uz praktična znanja sticana godinama na različitim poslovima, vrijedno si radila i na svom formalnom obrazovanju, pa si prije nekoliko godina stekla zvanje (ja lično više volim reći znanje) doktora nauka. Kako se sve ovo uklopilo u priču o Misiji moguće?
Kad sam branila disertaciju, predsjednik Komisije profesor Adnan Efendić mi je rekao (parafraziram) da je odbrana doktorata nešto poput polaganja vozačkog ispita – daje mi pravo i legitimitet da zrelo prosuđujem o društvenim i ekonomskim pojavama i situacijama. Ja kažem da nosim čast doktora nauka i osjećam odgovornost prema tome što se oslanjam na naučna saznanja i teorije kad dajem svoj sud. Meni je studiranje uz rad bilo svojevrsna Misija Moguće – i istovremeno i potvrda šta se sve može. Sa druge strane, mnogo je kolegica i kolega koji su balansirali mnogo više obaveza i odgovornosti uz rad ili uz studiranje – utoliko više dajući mi za pravo da promoviram fokus na mogućnosti, umjesto odustajanja.
Umnožavanje snage uzajamnom potporom
Misija moguće je zapravo serija desetominutnih intervjua sa ljudima koji Tebe, kako si jednom rekla, inspirišu i koji su našli načina da savladaju različite strahove sa kojima su se suočavali i koji su ih ograničavali, ostave ih iza sebe i naprave u životu sjajne stvari. Moram Te pitati, šta si naučila od tih ljudi, jesmo li zaista jači nego mislimo?
Većina ljudi s kojima razgovaram isprva oklijeva, jer misle da ni po čemu nisu posebni. Kad shvate da svojim iskustvom o pobjedi nad malim ili velikim problemom nekome mogu pomoći, svi rado napuštaju svoju sigurnu zonu skromnosti. Nakon tri mjeseca objava, sa još toliko materijala u pripremi, sigurna sam da je svako jači nego što misli. Još sam sigurnija da se uzajamnom potporom ta snaga umnožava jer te socijalne veze su nevjerovatno važne. Jedino je pitanje šta stavljamo u prvi plan. Ja vjerujem da fokus na mogućnosti, pobjede i rješenja ima smisla više nego pokoravanje strahovima, odustajanju i prepuštanju pesimizmu.
Koja je Tvoja Misija moguće, o čemu bi Ti pričala da si sa druge strane stola za intervju, da si na njihovom mjestu?
Nakon navršenih 50 godina života, bez međugeneracijske obaveze prema potomstvu i bez nerealnih očekivanja, moja Misija Moguće je da ostatak života provedem bez velikih nelagoda i nepogoda. Čitala sam negdje da je prirodno da se ljudski život dijeli na 25-godišnje dijelove, i da je uloga naše generacije (znači u trećem dijelu života) da stečeno znanje i iskustvo prenosimo drugima. Uživam u prilici da pomognem savjetom i iskustvom, posebno jer mi se čini da tako oplemenjujem i svoje znanje i iskustvo. Nemaju svi vremena proći edukacije koje sam prošla, niti interesa za sve što je mene formiralo, tako da vjerujem da na taj način kreiram dodanu vrijednost za sve.
Redovno dobijam na mail intervjue koje radiš i sa velikim zadovoljstvom ih gledam. Primjetno je da su osobe sa druge strane stola (u ovom slučaju za drugim računarom jer ih radiš preko zoom aplikacije) u velikoj većini žene? Jesu li žene hrabrije u ogoljavanju svojih slabosti i njihovom iznošenju pred javnost? Jesu li one jače ili su muškarci slabiji?
Možda je u prvom dijelu bilo više žena, ali i “muške priče” Misije Moguće su sjajne i inspirativne. Svjesna sam da svijet nije fer prema ženama i da zbog toga moramo razviti posebnu snagu, ali isto tako znam da ta ženska snaga muškarcima može djelovati zastrašujuće. Nije ni to lako, ni nama ni njima.
Svi smo jedinstveni, jaki i važni
Postoji li kod muškaraca možda, uvjetno rečeno, naučena kočnica koja se zove “muškarac mora biti jak”, “muškarci ne plaču”, “muškarci ne pokazuju slabost”? Žene nerijetko imaju taj sindrom naučene bespomoćnosti, a muškarci naučene snage. I jedno i drugo je vrlo pogrešno i usuđujem se reći, dugoročno pogubno za sve. Ima li Misija Moguće rješenje za ove probleme, možemo li rješavati jedan zanemarujući drugi, ako su oba jednako važna?
Odlično si to uokvirila. Vjerujem u balans, međusobnu podršku i dopunjavanje – svako je jedinstven, važan i jak na svoj način. Već sam pominjala društvene norme – i ovo je jedna od njih – koje mogu ugroziti zdrav razum i dobre namjere. Nema tu brzog ni naglog “rješenja”, osim te elementarne svjesnosti da je svako vrijedan, jedinstven i bitan na svoj način.
Šta je konačni cilj Misije Moguće?Imaš li viziju onoga čemu stremiš ili ćeš je, kao genijalno dijete, pustiti da se sama razvija i postane najbolja verzija sebe?
Moram naravno dati komentar i na taj “razvoj genijalnog djeteta” – iz moje stručne i naučne perspektive. Nije fer prepustiti slučaju ili dobroj volji razvoj bilo kog djeteta – jer to jednostavno nema smisla – ni ekonomski, ni etički, ni društveno. Vjerujem da afrička poslovica o tome da je potrebno cijelo selo da se odgoji dijete, ima duboke temelje i puno smisla.
Što se tiče Misije Moguće, namjeravam je pretvoriti u mentorski program za mlade koji traže prvi posao. Od svih skupljenih materijala, njihovih derivata, i sa uvezivanjem svih koji su dali ili će dati doprinos, formiram bazu za edukacije, treninge, diskusije i potporu. S jedne strane vidim moju generaciju, kojoj treba ta nova energija i snaga mladosti, a sa druge strane vidim mnogo mladih koji se ne snalaze u traženju posla nakon školovanja. Jedni drugima su potrebni, kao i uzajamno poštovanje razlika, potreba i (društvenih, ekonomskih i tehnoloških) promjena sa kojima se svi moraju suočiti.
Osim “Misije Moguće”, baviš se i pružanjem konsultantskih usluga u našoj zemlji, ali i u Hrvatskoj?
Rano mi je za mirovinu, a i šteta bi bilo da ne pomognem dobrim ljudima i važnim idejama da dobiju vidljivost i podršku koju zaslužuju. Moja specijalnost je razvoj strategije za 100 dana efektne online kampanje. Uvodni dio radim besplatno kad stignem, a sa malim brojem odabranih klijenata uvezujem znanje i iskustvo da osvojimo digitalna srca i svjesnost pretvaramo u odluke.
Jedan od najvažnijih zadataka na kojima radim je i studija o povratu na investicije u korist djece, kao dio međunarodnog tima eksperata u projektu po narudžbi UNICEF-a u BiH.
Svaka žena zaslužuje knjigu
Ne volim baš termin “ugledala svjetlo dana”, pa bih radije rekla “rodila se” i tvoja prva knjiga. Ono što znam jeste da to nije obična knjiga (ništa manje nisam od Tebe ni očekivala), pa Te molim za riječ-dvije o njoj.
Knjiga još nije u prodaji – tek pregledam probni print – ali će uskoro biti i na knjiga.ba i kod izdavača Centar za cjeloživotno učenje Erazmo Tuzla. Počela sam pisati usred pandemije, kad sam se odlučila za dramatičnu promjenu karijere, živeći život između Zagreba i Sarajeva. Ideja je bila da pišem “poruke mlađoj sebi”, i to se pretvorilo u 50 pisama nerođenoj kćeri, simbolično za mojih 50 godina života. Na kraju mi se učinilo da bi te moje životne lekcije nekome mogle dobro doći. Kasnije sam puno ozbiljnije promišljala o tome da mnoge žene ostanu u sjeni, zbog straha da nikoga nije briga šta imaju za reći. Mnogo je žena čije životne priče i lekcije, puno više od mojih, zaslužuju svoje knjige, i nadam se da će im ovakav primjer, mene ne-majke, pomoći da se za to i odluče. Poruka između redova jeste da svako od nas može više nego što misli i da svako zaslužuje (barem jednu) svoju knjigu, jer je svaki život jedinstven i dragocjen.
Spominješ životne lekcije. Slušaš li Ti sebe i pridržavaš li se svojih lekcija?
Moram priznati da su i meni, kao i svima drugima, neophodni savjeti drugih, makar da me podsjete na ono što i sama dobro znam. Jedna sam od onih koji teško traže pomoć, pa me i ovo tvoje pitanje podsjeti koliko je važno još jednom ponoviti da smo kao ljudi jedni drugima nevjerovatno važni, i da su i ponuda i traženje pomoći od drugih, zapravo, temelji mentalnog zdravlja. Eto. Još uvijek učim, svaki dan.
Za više informacija o MISIJA MOGUĆA kliknite na link OVDJE.
